Već me dugo  nešto nagovara da objavim ovo javno… Da napišem priču moje obitelji. Priču o mojim roditeljima i mom bratu…Moju priču. I da ju podjelim s vama. I iskreno, nije mi bilo ni na kraj pameti danas… međutim, legla sam u krevet, kratko se pomolila I odjednom je počelo navirati iz mene i samo sam stala pisati. I pišem i dalje iako je 03:52h. Vjerujem zato da je s nekim razlogom I s nekom svrhom… Zato te molim da pročitaš ovo do kraja. Nećeš požaliti. 🙂 

PRIČA O LJUBAVI KOJA JE JAČA I OD SMRTI

Moji su se roditelji vjenčali 1985.godine. Iste te godine, 19.11. dobili su svoje prvo dijete…predivnog sina. Nazvali su ga Dario. Toga je trenutka njihov život dobio smisao, radost, ispunjenje…Dario je postao njihov svijet. Voljeli su ga više nego ikoga! Bio je miljenik, ne samo njima već i svima koji su ga poznavali. Čudo  malo. Bio je poseban, kažu… I tako je rastao. Rastao je uz oba roditelja, u jednom malom baranjskom selu. Imali su oni, rekao bi čovjek, lijep život. Roditelji se nisu uvijek slagali u svemu, bilo je tu nesuglasica i svađica…ali postojao je netko zbog koga se isplatilo sve pretrpjeti – Dario. Njihova najveća radost u mnogim trenucima.

Došao je rat i sve što on nosi…stanje u zemlji je bilo depresivno, sve je bilo sivo, tužno, pusto… Ali oni nisu odustajali. Radovali su se životu zbog njihovog jedinog sina, najvoljenijeg na svijetu, koji je njihov svijet svakog dana ispunjavao šarenilom, bez obzira na sivilo oko njih… Sve dok 27.11.1993. nisu saznali jednu informaciju kojom boje u njihovom svijetu počinju blijediti. Nakon rutinskog liječnićkog pregleda, zbog sumnje na virozu ili nekakvu prehladu, dobivaju nalaz koji ukazuje na to da je njihov jedini sin, star 8 godina bolestan…teško bolestan… ima leukemiju. I hitno mora na liječenje. Slom… život gubi smisao. Radost odlazi, a snaga iščezava. Ali moraju biti jaki zbog njega. Odlaze s njim na liječenje u različite gradove, prolaze kemoterapije i zračenja, gledaju njegove oporavke pa ponovna pogoršanja, uvjeravaju se da će sve biti dobro… ali nada nestaje. Trude se ali nemaju snage… A toliko ga vole. Dali bi najradije svoje živote za njegov. Mama je 6 mjeseci NEPRESTANO sjedila i spavala kraj njega na tvrdoj, bolničkoj stolici samo kako on nebi bio tužan i usamnjen.. Majčinska ljubav, neprocjenjiva. Gledala ga je svaku noć i svaki dan i razmišljala o svim predivnim trenucima koje je imala s njim, o njegovom osmijehu, o svoj radosti koju joj je donio… Ali je znala da sve to već sutra može nestati. Koja je to bol bila. I strah koji nije smjela pokazivati. Da ne govorim kako je u međuvremenu još puno toga izgubila, rat je bio u tijeku i uzeo je maha. Ali njoj je bilo važno samo jedno – da njen Dario ozdravi. Da joj se vrati nada i vjera u život. Da joj se vrati radost. Isto je bilo i s tatom, koji zbog okolnosti nije imao prilike provoditi puno vremena s Dariom…. I svaki je dan znao da postoji mogućnost da samo čuje vijest… Zamislite živjeti s tim. U sred rata i sivila. Potpuno beznađe, strah, bol.

Nakon određenog vremena i nekoliko tura različite terapije, dolazi dobra vijest… Dario je puno bolje, broj leukocita znatno se smanjio I ukoliko se bolest ne vrati u iduće 3 godine, smatra se izliječenim… Nada se vraća, radost se budi. Život dolazi. Njihov sin je dobro… I to više od godinu dana. Tata uvijek opisuje to vrijeme i priča kako je bio rumen kao jabuka, bucmast, vedar, razigran i uvijek nasmijan.

Ali to razdoblje nije dugo trajalo… nakon nešto više od godinu dana, Dario je svjedok trenutka kada je tata brutalno pretučen i ostavljen krvav I ranjen. Spletom okolnosti sličan se scenarij odigrao ponovo, Dario je doživio prevelik stres i strah… I Dolazi vijest kako se bolest vratila. Okrutnija nego ikad. Liječnici gase i posljednje tračke nade za potpuno ozdravljenje, dapače, pripremaju roditelje na najgore. Ne znaju što učiniti. Cijela Hrvatska se diže na noge. O Dariu i mojim roditeljima se piše u “Areni”, skuplja se novac za transplataciju koštane srži što je još možda jedina nada za Daria… Tu se uključuju mnogi humanitarci, slavne osobe, obični ljudi… ljudi dobrog srca. Dario je bio u fazi remisije (stanje u kojemu može primiti koštanu srž davatelja), stoga potraga za davateljem nije trebao biti neki veliki problem.

Darac je bio skroman dječak i nije imao mnogo želja… ali imao je jednu posebnu. Htio je seku. Htio je nekoga tko će mu biti radost kao što je on bio mami i tati, nekoga kog će paziti i gnjaviti, nekoga s kim će uživati. Roditelji, znajući da mu je to možda posljednja želja, odlučuju mu ju ispuniti… I tako na svijet dolazi mala Martina –  ja.  I ti koji ovo čitaš, vjerojatno me znaš, možda kao prijateljicu iz škole ili kao curu iz sela ili kao legicu ili me znaš preko nekog… Ali želim da primjetiš jednu stvar. Ja sam dijete rođeno kao želja mog smrtno bolesnog brata. Rođena sam u teškoj obiteljskoj situaciji, u boli. Moji me roditelji nisu planirali prije Darijeve želje. Oni su htjeli imati samo jedno dijete cijeli život. Nisam bila planirana u normalnim okolnostima… ali sam ipak bila željena i voljena. Samo želim da to imaš na umu, jer ćeš onda možda na sve što ćeš pročitati dalje i kad budeš gledao moj život, jasnije razumjeti neke stvari. Da nastavim…Mojim se rođenjem rodila neka posebna radost u mojoj maloj obitelji, jer se vjerovali kako ću ja biti davatelj koštane srži koji Dariu treba, ali i ta je nada propala. Vrlo brzo nakon toga, Dario više nije ni mogao biti primatelj srži jer je broj leukocita porastao. Tu je mojim roditeljima rečeno da mu ispune želje, da prožive s njim još što mogu, da mu nije ostalo još puno… Zamislite to. Imate dijete staro 10 godina i morate s njim proživljavati posljednje trenutke njegova života. I poslušali su ih… vodili su ga na more, pustili ga da provodi vremena sa sekom, bili su puno s njim…On je seku toliko volio i uživao s njom, da je pokidao kolica od šetnje, kupovao joj je sve I svašta, bila je njegova mala princeza… A roditeljima je sve to bilo preteško. Nisu se mogli nositi s tim i živjeti s tim. Tada su donijeli odluku: Ako umre Dario, neće ni oni živjeti. Ionako je on bio jedini razlog zbog kojeg su i živjeli. Mama je odlučila kako će si oduzeti život kako bi bila pokopana odmah sa Dariom, tata nije mislio to odmah učiniti, ali je znao da neće biti sposoban da se brine za mene…i vjerojatno bi me ostavili u sirotištu ili nekome tko će me moći učiniti radosnom i voljenom…jer oni to nisu mogli. Htjeli su svim srcem, ali nisu imali snage niti života u sebi koji bi mi ponudili. Zamislite kuda ih je to sve odvelo… bili su jako vezani za Daria, on je doslovno bio razlog zbog kojeg žive.

Jednog je dana, u cijeloj toj agoniji, netko pokucao na vrata njihove sobe. Soba se nalazila u Caritasovoj kući u Zagrebu gdje su oni kao prognanici s bolesnim djetetom, živjeli sa 30ak drugih ljudi, pretežito Muslimana. Na njihovim se vratima pojavio mladić koji je rekao kako je čitao o njima u “Areni” i kako ga je nešto “natjeralo” da dođe k njima i kaže im nešto što će promijeniti njihov život zauvijek… Taj im je mladdić počeo govoriti o Isusu. O živom Bogu. Moji su roditelji oboje bili iz kršćanske pozadine, ali nikada nisu čuli da je Isus u nečijem životu stvarno živ. Mladić im je rekao da Ga je on upoznao kada je bio na rubu smrti, bez nade, u paklu alkohola i droge…I moji roditelji nisu mogli sakriti oduševljenje. Rekao je kako je predao Bogu svoj život jednog dana i kako se tad sve promijenilo. I rekao im je da i oni trebaju tog Boga. Mama i tata su bili malo zbunjeni, iznenađeni, skeptični (ah, mi ljudi), ali su shvatili da nemaju šta izgubiti… dovoljno su očajni da im treba bilo kakva pomoć. I tako su, bez obzira na stanje u kojem su se nalazili, odlučili Bogu dati priliku. Mama, tata i Dario, istog su dana (27.11.1995. isti datum kao onaj kada je Dariju dijagnosticirana leukemija) pomolili se jednu jednostavnu molitvu i  rekli Bogu “Ako postojiš, učini nešto u našim životima, molimo te”. I znate što? On je učinio! Već idućeg jutra ništa više nije bilo isto… Ništa! U njihovim srcima se rodila nada. Okolnosti su bile jednake, ali su počeli ponovno osjećati radost koju su mislili da više nikada neće iskusiti. Rodila se, kako moj tata kaže, neka nova pjesma, koja nije imala nikakvog smisla kada bi gledao okolnosti, ali se jednostavno nije mogla ugasiti. Moj se braco, zajedno sa mojim roditeljima, zaljubio u Boga. Bog mu je postao najvažniji u životu. Htio je svima ispričati ono što je Bog učinio u njegovom životu… htio je svima reći za radost koja je došla u njegov život, za mir, za dobrotu Božju. Svima je govorio kako je Isus sve što je oduvijek tražio i kako je presretan što Ga je napokon našao… a imao je samo 10 godina. I dalje je bio bolestan, išao je na kemoterapije i liječenje, ali je bio toliko oduševljen životom koji je došao u njega, da je imao potrebu o tome svima govoriti… I malo pomalo mijenjao je svijet oko sebe. Imao je osmijeh koji nije mogao sakriti nikako. Bilo je čak slučajeva u kojima bi saznao loše prognoze, nešto o pogoršanju njegova stanja i slično…  I ono što bi on u tim trenucima napravio je zatvorio se u kupaonicu i na sav glas počeo slaviti Boga. Sasvim siguran da je njegova sudbina u Božjim rukama. I htio je da svi imaju tu sigurnost… zato je znao čak i sa natpisom “Ja pripadam Isusu” ,obješenim oko vrata, hodati po gradu i čekati da ga netko nešto upita, samo da mu može pričati. Htio je da svijet upozna mir. Bio je svjestan svoga stanja, itekako. Znao je da može umrijeti… ali nije se bojao, zato što je upoznao onoga čija je ljubav jača i od smrti. Upoznao je Isusa koji mu je postao prijatelj. Isto se dogodilo i mojim roditeljima…napokon su prvi put u svom životu upoznali nadu. I znali su da što god se dogodi, Isus njihove živote drži u svojim rukama… I živjeli su s tim, sve troje. Radosni i zahvalni Bogu. Jedino što su htjeli je da I drugima prenesu to što imaju.. I jesu. Mnogi su upoznali Isusa preko njih (da ne govorim da su 70% njih bili Muslimani).

 Dario je zdravstveno bio dosta loše, stanje se pogoršavalo, ali on nije prestajao govoriti o onomu što mu se dogodilo… Čak je i napisao jednu propovijed koju nikad nije uspio ispričati, koju moja mama danas zna propovijedati… Propovijed o radosti koju je doživio kada je svoj život dao Isusu. Govorio je o svom Najboljem Prijatelju… sve do svog zadnjeg daha. Došao je dan kada njegovo malo tijelo više nije moglo podnijeti bolest i bol… I tog dana, 05.04.1997. napustio je ovaj svijet, i to, unatoč boli i agoniji kroz koju je prošao, s osmijehom na licu. Da, dobro ste čuli… Mojim je roditeljima prije pomisao na taj dan bila najveća noćna mora. Već sam vam spomenula kako su planirali oduzeti si život…I nije im bilo lako, bilo im je jako teško i bolno što njihov najvoljeniji više nije s njima… ali unatoč tome nisu izgubili nadu. Znali su da je on i dalje živ, da je sada s Onim u kojega je toliko vjerovao i da će jednog dana opet biti s njim. Unatoč gubitku, shvatili su da njihov život svejedno ima smisao, znali su da Bog sve radi s razlogom i da ima za njih zadatak da nadu koju oni imaju nose drugima koji su u potrebi. I kada pogledam njihove živote danas, vidim da to i rade. Posvetili su se Bogu, služe Njemu, mnoge su doveli Isusu, mnogima su donijeli radost i nadu u život. Pomogli su mnogim mladim ljudima koji su bili u paklu ovisnosti, bluda, u beznađu… čak i nekima koji su si htjeli oduzeti život. I Bog je zapravo, njihovu tešku i odvratnu situaciju, okrenio u jedan sasvim novi život. Njihov je plan bio oduzeti si život, a sada ga oni nose drugima. To samo Bog može! Oni danas imaju ispunjen život, radosni su i sretni jer poznaju onoga koji je Gospodar života i smrti. Dario je u njihovim mislima, vjerojatno i češće nego što mislim, ali sjećanje na njega nije bolno, nije teško, nije mućno… sjećaju ga se s ponosom i radošću što je u svom kratkom životu postigao toliko puno. Osim njega i mene, Bog im je dao još četvero djece (sjetite se da su htjeli imati SAMO JEDNO), vratio im je sve što im je bilo uništeno, siti su, obućeni, imaju i više nego što im treba… I služe svom Bogu.

Možda se pitaš zašto pišem sve ovo… Zato što ne želim propustiti priliku da ti ispričam priču o Osobi koja je promijenila moju obitelj, o osobi koja je promijenila moju sudbinu… Trebala sam biti dijete ostavljeno i napušteno, dijete čije je roditelje zadesila tragedija koja je bila preteška za njih, dijete koje nebi imalo nikoga svoga na ovoj zemlji… ali Bog je imao drugačiji plan za moj život. I zato sam danas tu gdje jesam… samo zato. Nitko me drugi nije mogao spasiti od toga… Danas živim sa svojom mamom i tatom koji su me odgojili, čuvali, i beskrajno voljeli uvijek, živim sa mojom predivnom braćom i sekama, okružena sam ljudima koje volim, imam sve što mi treba, pa čak i viška da mogu drugima dati… uskoro ću imati I svoju vlastitu obitelj. Bog odgovara na moje molitve i ispunjava želje moga srca. Služim Njemu i to mi daje veću radost nego bilo što na ovom svijetu. I ja poput mog brata imam u sebi tu želju da svima kažem o tome što je Bog učinio u mom životu.. teško je šutiti o dobrim stvarima. Zato ovo sve pišem, jednostavno imam poticaj da to stavim “na papir” i podjelim sa svima vama. Ne dobijem uvijek od svih priliku da pričam o tome. Mnogi vide da je u meni nešto drugačije (neki to gledaju negativno, neki pozitivno), a ja sam htjela da vidite o čemu se radi, da vidite tko stoji iza svih čudesa koja se događaju u mom životu i da vas potaknem na razmišljanje. Nije život ovo na što smo navikli. Postoji puno dublje, što samo Bog daje. I On ti to može dati upravo sad tamo gdje jesi. Nemoraš čekati da ti se dogodi neka teška situacija, kao mojim roditeljima, da shvatiš da nema nade osim u Njemu. Zato sve ovo pišem… Da samo razmisliš barem. Htjela sam ti pokazati da postoji odgovor za probleme ovog svijeta, koji god oni bili; da postoji mir i u sred oluje, da postoji nada koja ne ovisi o okolnostim… i da uistinu postoji ljubav koja je jača i od smrti. Ime joj je Isus! 

Martina K.

Na prvom času nove školske godine, profesor koji je ušao u amfiteatar nas je pozdravio, predstavio se, a potom nas, studente, pozvao da pogledamo oko sebe i upoznamo sa onima sa kojima se još ne znamo. Ustao sam gledajući po učionici kad me jedna ruka nežno dotakla po ramenu. Okrenuo sam se i ugledao naborano lice starice koje je prosto sijalo radošću. „Zdravo lepotane”, rekla je. „Ja se zovem Rouz, imam 78 godina. Smem li da te zagrlim?” Ja sam se nasmejao i srdačno odgovorio: „Naravno da možete.” Moram priznati da me je baka dobro stegla. „Otkud to da ste brucoš u tako mladim i neiskusnim godinama?” – upitao sam šeretski. Šaleći se baka je odgovorila: „Upisala sam se na ovaj koledž da bih našla bogatog muža, udala se i imala gomilu dece.” „Ma dajte”, odgovorio sam zbunjen duhom i radošću koja je zračila sa njenog lica. Baka se tad uozbiljila i rekla: „Oduvek sam želela da imam fakultetsko obrazovanje i evo sada je došlo vreme da ga steknem.” Posle časova smo zajedno otišli do kantine, pili kafu i postali pravi prijatelji. Narednih meseci smo svakodnevno zajedno odlazili na časove, zajedno se vraćali sa časova i neprekidno razgovarali. Malo je reći da sam bio prosto zadivljen entuzijazmom i iskustvom tog vremeplova od žene. 

Tokom polugodišta Rouz je postala nešto kao ikona studentskog grada. Veoma lako je sklapala prijateljstva, volela je lepo da se oblači i umela da privuče pažnju na sebe više nego bilo koji drugi student. Na kraju semestra Rouz je bila pozvana da održi govor na banketu u čast fudbalskog tima koledža. U dogovoreno vreme voditelj programa je predstavio Rouz i pozvao je da dođe na podijum. Stara gospođa je čvrsto koračala ka govornici ali uz put je izgubila tri od pet stranica svog pripremljenog govora. Razočarana što joj se plan izjalovio, videlo se da joj je neprijatno, ipak je hrabro prišla mikrofonu i jednostavno rekla: „Oprostite s to sam ovoliko trapava. Pozajmila sam prethodnom govorniku moje pivo protiv treme, a ovo vino što sam uzela umesto toga, sada me ubija. Budući da sada nikako neć u moć i da vam govorim ono što sam pripremila, dopustite mi da vam kažem ono što znam…“ Dok smo se mi još smejali, super baka je pročistila svoje grlo i počela: „Ne prestajemo mi da igramo zato što smo stari; nego starimo zato što smo prestali da igramo. Samo dve stvari bi trebalo da činite kako bi ostali mladi, srećni i uspešni: morate da se smejete svakoga dana i morate da imate svoj san. Onoga dana kada izgubite svoje snove počinjete da umirete. Toliko je mnogo ljudi oko nas koji su mrtvi, a da to uopšte ne primećuju. Znate, postoji ogromna razlika između starenja i odrastanja. Odrastanje podrazumeva traženje prilika i ne propuštanje s ansi. Stariji ljudi, naravno ne govorim o patološkim ekstremima, ne žale zbog onoga što su uradili, već zbog onoga što su mogli da urade a nisu. Ljudi koje se plaše starosti i smrti, to su oni koji se vajkaju i žale da im je život ‘pobegao’.“ Nedelju dana pošto je završila koledž i dobila diplomu, Rouz je umrla. Na njenoj nadgrobnoj ploči je napisano: STARENJE JE NEIZBEŽNO. ODRASTANJE JE STVAR VAŠEG IZBORA! Nikada nemojte da zaboravite ovu istinu: Tek životarimo od onoga što primamo, a život stvaramo onim što dajemo.

Jedan zemljoradnik, čije je žito uvijek dobijalo prvu nagradu na lokalnom sajmu, imao je običaj da najbolje sjeme dijeli svim seljacima u okolini.
Kada su ga pitali zašto to čini, odgovorio je:
„To je samo pitanje interesa. Vjetar nosi polen s jedne njive na drugu. Kada bi moji susjedi uzgajali žito lošijeg kvaliteta, unakrsno oprašivanje umanjilo bi kvalitet i mojih prinosa. Eto zašto mi je stalo da uvijek sade najbolje sjeme.”

Sve što dajemo drugima dajemo sami sebi.
Nemoguće je pomoći drugome a da istovremeno ne pomognemo sebi, kao što je nemoguće nanijeti zlo drugome a da istovremeno ne nanesemo zlo sebi.

Jedan je čovjek imao u svom salonu na vidnom mjestu objesen čudan predmet. Kada ga je neko upitao zašto to tamo drži počeo je pričati. Jednom prilikom sam bio u šetnji sa djedom u parku. Bilo je hladno zimsko popodne. Djed je polako hodao za mnom. Imao je slabo srce. Htio sam ići do zaleđenog ribnjaka. „Mogu li se samo malo klizati?” – upitao sam svoga djeda. Djed se bojao za mene. U trenutku kada sam stao na led upozorio me: „Pazi se.” Bilo je kasno. Led je bio prilično tanak i ja sam propao u vodu. Djed je odlomio granu i pružio mi njen kraj. Uhvatio sam se a on me svom snagom vukao, dok me nije izvukao iz rupe u ledu. Plakao sam od straha i drhtao od studeni. Trebao sam toplu kupku i krevet. Moga je djeda ovaj događaj tjelesno i psihički iscrpio. Iste noći je dobio srčani udar i umro je. Sve nas je to jako razžalostilo. Otrčao sam do ribnjaka i odande donio granu. Onu granu, kojom je djed spasio moj život, a svoj izgubio. Dok živim visiće na ovom zidu kao znak njegove ljubavi prema meni. Tako i hrišćani imaju u svojim domovima komad drveta koji ih podsjeća na ljubav Onoga, koji je za sve ljude dao svoj život. 

Bruno Ferrero

Zvuk smijanja je ispunio moje uši i širom otvorio moje oči. Jedna prelijepa mlada djevojka je sjedila na dnu mog kreveta. Izgledala je kao anđeo – zlatne lokne, skoro prozirno mliječno bijeli ten i prekrasne plave oči. Zurila je direktno u mene. “Ko si ti?” – pitala sam. Ponovo se zakikotala a onda se prislonila i šapnula mi je: “Došlo je vrijeme žetve.” Uhvatila je moju ruku i počela skakutati van sobe. Pratila sam je, naravno. Bila sam znatiželjna da vidim ko je ovo neobično dijete i šta želi. Izašle smo ispred mojih vrata i odjednom sam bila okružena morem pšenice. Bila sam potpuno okružena zlatnim poljem i azurnim nebom. Kako je vjetar duvao kroz polje, stvarao je prekrasno talasanje. Pšenica je tekla sjajeći se, dok je svijetlost plesala iz nje. Tada sam znala o kakvoj žetvi je ovo dijete govorilo. Postala sam uzbuđena. “Da li je ovo moje polje?” – radosno sam pitala. “O, ne!” – rekla je. Zakikotala se i držeći moju ruku odskakutala a ja posrčući za njom.

Prošli smo kroz stotine, možda hiljade prelijepih pseničnih polja dok nismo stali kod napuštenog dijela polja. Djevojčicin osmijeh je isčeznuo. Svečanim glasom mi je rekla: “Ovo je tvoje polje.” Suze su potekle niz moje lice. “Ne!” – plakala sam. “Ne, ovo ne može biti moje polje! Zar ne postoji ništa ovdje?” A onda sam je ugledala: jedna usamljena stabljika pšenice se sunčala tamo. Suze su mi se osušile i lagani osmijeh se pojavio na mom licu. Međutim, djevojčica se nije osmjehivala. Nije se osmjehivala, jer kada sam pogledala stabljiku izbliza, primjetila sam slova našarana na pšenici. Detaljniji pogled je otkrio ime. Pšenica je nosila jedno ime: moje ime; bilo je napisano krvlju. Ja sam počela da jecam. “Da li je to sve?! Da li je ovo sve što sam postigla? Šta mogu uraditi da to popravim? Šta se od mene sada očekuje?” Nije bilo odgovora. “Možeš li mi bar odgovoriti?” I dalje nije bilo odgovora. Okrenula sam se da je ponovo pitam, ali je djevojčica nestala. Svugdje sam je tražila, ali nigdje je nisam mogla naći. Još uvijek sam je tražila kada sam naišla na malu, bijelu knjigu. Znala sam šta je prije nego što sam je uzela. Trakica za obilježavanje u Bibliji je bila stavljena na 28. poglavlje u Evanđelju po Mateju, a 19. stih je bio podvučen. Kada sam počela da čitam stih, jak nalet toplog vjetra je provejao kroz knjigu, a pregršt sjemena pšenice je odnesen iz stranica u vazduh. “Zato idite i sve narode učinite mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“ (Matej 28:19)

Prevela: Sonja R., Banjaluka