Jesi li ikada bio u bezizlaznoj situaciji, kada si zaželio iz dubine bića da ti dođe neko i pruži ruku pomoći? Zasigurno jesi. Što se mene tiče, to se događa često. No, u Bibliji je zapisano: „Blaženije je davati nego primati.” Imaš li želju biti onaj koji će nekome biti pomoć u nevolji? Jednom sam prilikom čuo da je neki propovjednik Božje riječi dao naziv svojoj poruci: „Budi odgovor na nečiju molitvu!” Često razmišljam o tome: da li u sebi nosim dovoljno Božje ljubavi i želje da Bog učini upravo to – pošalje me kao odgovor na molitvu i vapaje nevoljnika?

Nakon obraćenja, apostol Pavle je služio Gospodu Isusu svim srcem i svom dušom svojom. Nijedna ga prepreka nije mogla zaustaviti u tom poslanju, čak ni prijetnje šmrč u i pogibelji. Nakon što bi završio jedno misijsko putovanje, krenuo bi na drugo. Osnivao je crkve, tješio, opominjao i hrabrio već postojeće. Bio je čovjek koji je poticao na neprestanu molitvu. No, Pavle nije bio nadčovjek, neki robot od željeza, kojeg se nije ticalo da li pada kisa ili sunce sija. On je itekako bio osjetljiv na zbivanja oko sebe, oviseći i o Božjoj i o ljudskoj pomoći. Duboko je proživljavao stanje u crkvama, koje je posjećivao, te je vrlo često bio izranjavan ljudskim postupcima. U svojoj drugoj poslanici crkvi u Korintu, u sedmom poglavlju, govori o jednoj tjeskobnoj situaciji za vrijeme boravka u pokrajini Makedoniji. Došao je navijestiti Radosnu vijest o spasenju, a naišao je na otpor pagana, Jevreja i lažne braće u tom području. Sam opisuje turobno stanje srca: „Doista, kad smo došli u Makedoniju, naše slabo ljudsko biće nije imalo nikakvog mira. Naprotiv, u svakom smo pogledu bili u nevolji: izvana borbe – iznutra zebnje” (2. Kor. 7:5). Da, Pavle je bio čovjek poput nas. Možda je razlika samo u tome što su duhovne borbe i strahovi kod Pavla proizlazili iz njegove posebne misije: „Hoće li me u ovom kraju primiti raširenih ruku? Hoće li Božja riječ prodrijeti u njihova srća? Hoću li tu naći saradnike za širenje Radosne vijesti o Isusu Hristu?” Kod naš je razlog malo drukčiji. Mi se pitamo kako ćemo platiti režije za ovaj ili idući mjesec? Hoćemo li dobiti otkaz na poslu? Hoće li nas djeca napustiti i da li ćemo ostati sami. Ili smo možda bolesni pa se pitamo hoćemo li se ikada oporaviti? Dužni smo, a nemamo mogućnosti vratiti dug. Izvana borbe – iznutra zebnje. Zamislite da vam se u takvim trenucima pojavi neka osoba, prijatelj, poznanik ili neko treći, i kažem vam: „Evo, ovdje sam da ti budem u pomoći, koliko je to moguće.”

Apoštol Pavle je doživio tako nešto. Nakon opisa teških okolnosti u kojima se našao, Pavle je napisao još i sledeće: „Ali Bog, koji tješi potištene, utješi nas Titovim dolaskom…” (2. Kor. 7:6). Tit je bio Pavlov prijatelj i saradnik. Pratio ga je na nekim putova-njima. No, ovaj put Tit nije bio sa njim. Ipak je došao u pravo vrijeme– onda, kada je veliki apoštol Pavle trebao podršku i ohrabrenje. Tit je bio Božji odgovor Pavlu na njegove molitve i vapaje. Tit je Pavlu donio i ohrabrujuće vijesti od crkve u Korintu, koju je sam apoštol utemeljio. Pavle zapisuje s ushićenjem: „On (Tit) nas je izvijestio o vašoj čežnji, o vašem plaču, vašem žaru za me, da sam se još više obradovao” (2. Kor. 7:7). Svi bismo u ovom slučaju voljeli biti Pavle, jer njemu je došla utjeha i ohrabrenje. No, želiš li biti saradnik Tit? On je prevalio dug put da bi stigao do Pavla. Nosio je poruku, koja će ga ohrabriti. Uistinu, bio je odgovor na molitvu za pomoć.

Nedavno sam i lično doživio da mi Gospod odgovori na poziv za pomoč . Želim to podijeliti sa vama. Prije nekog vremena sam putem dopisivanja upoznao Charletona Burgetta iz države Ohajo u Americi. Tokom kratkotrajne razmjene pisama, doznao sam za vrlo zanimljivu službu, koje se prihvatio Charleton. Na Božji poticaj je posjećivao hrišćane u raznim dijelovima svijeta, hrabrio ih, te molio sa njima. Charleton je imao ugovor s poslodavcem u svojoj firmi da može uzeti odmor češće nego uobičajeno. Nakon što bi zaradio za avonšku kartu, zaputio bi se u dio svijeta za koji bi osjetio poticaj da ga Gospod zove. Tamo bi nastojao sresti hrišćane i moliti sa njima za njihov grad. Ako bi mu neko ponudio smještaj i hranu – dobro, ako ne – onda bi tražio najjeftiniji način da preživi u tom kraju. Spomenuo je da se u bližoj budućnosti sprema posjetiti i naš dio svijeta. Zaželio je nakratko svratiti i u Zagreb, te se naći sa mnom. „Svakako, radujem se tome”, bio je moj odgovor. Zamolio sam ga da me unaprijed obavijesti o dolasku, kako bih se mogao pripremiti. Nakon nekog vremena, javio mi je o odgodi puta. Zatim je prošlo viš e mjeseci da se nismo čuli. Kako mi više nije pisao, mislio sam da on i neće doći. Malo po malo i zaboravio sam na njega.

Naišlo je jedno teže razdoblje u mom životu. Osjećao sam se iscrpljeno i obeshrabreno pred mnogobrojnim obvezama. Tih dana sam se ustrajno molio Gospodu za utjehu i ohrabrenje. Vapio sam za Božjim dodirom i Njegovom rukom pomoći. Toga jutra sam otvorio elektronsku poštu, kao što sam to uobičajeno činio svakoga dana. Primijetio sam da je stigla poruka od Charletona. Otprilike je ovako pisalo: „Sutra u 16.15 dolazim. U vjeri očekujem da ćeš biti na stanici u to vrijeme. Možda ću biti sam, a možda će još neko biti sa mnom. Prepoznaćeš me po tome što ću imati šešir na glavi. Neću biti u mogućnosti primiti povratnu informaciju od tebe. Nadam se da se vidimo!”
U prvi sam trenutak bio vrlo ljut. „Što on misli? Samo mi napiše da dolazi, a ne pita se imam li ja vremena, radim li u to vrijeme, jesam li negdje otputovao!” U početku sam odlučno rekao sebi: „Ne idem na stanicu! Neka se nauči pameti!” Kako sam imao vrlo šture podatke o njemu, zaključio sam, nakon ove poruke, da on mora biti neki mlađi čovjek, koji je zasigurno neozbiljan. Govorio sam sebi: „Kada ja idem na neko putovanje, mjesecima unaprijed obavijestim ljude o dolasku. Vodim računa i o najsitnijem detalju, a ovaj mladić mi dan prije javlja o dolasku i stavlja me pred gotov čin. To nije vjera – to je neodgovornost!”

Tokom dana me ljutnja prošla. Naveče sam zaključio: „Kako sam slobodan sutra u to vrijeme, možda bih i mogao otići pred tog mladića.”
Idući sam dan, zajedno sa još nekim prijateljima, pošao na stanicu. Čekalo me je još jedno iznenađenje. Charleton nije bio neki mladić već čovjek u pedesetim godinama. Nije bio sam ili još sa nekim, već ša suprugom i njihovo dvoje djece te s još jednim prijateljem. Vozom su došli iz Mađarske, gdje su proveli neko vrijeme s hrišćanima. No, došli su u Zagreb u vjeri da ću ih sačekati na stanici te da ćemo zajedno u molitvi provesti popodne. U trenu mi je ova porodica postala draga, pa više nije bilo ni traga ljutnje u meni. Njihova predanost Bogu, srdačnost i ljubaznost, sasvim je osvojila moje srce. Dok sam šetao s njima gradom, pio čaj, molio i pjevao, osjećao sam ushićenje i radost: „Bože, kako je malo potrebno da se očaj rasprši: dovoljan je i kratki susret s dragim ljudima, koje Ti šalješ i stavljaš na put.”

Iako ću pod meni čudnim okolnostima stigli, i vrlo kratko će zadržali, bili su mi poput Pavlovog saradnika Tita. Mogao sam reći: „Ali, Bog, koji tješi potištene, utješi nas dolaskom Charletona Burgetta i njegove porodice.” Imao sam osjećaj kao da ih je Gospod spustio s neba i poručio mi kroz njih: „S tobom sam. Idi naprijed!” Bili su odgovor na moje vapaje za ohrabrenjem. Bog je spreman i tebe i mene poslati kao odgovor na nečiju molitvu, ali poput ove porodice, moramo nositi u sebi čvrstu želju da budemo pomoć drugima i nepokolebljiv stav da krenemo u pomoć, kad god nam Gospod da poticaj za to.

Vlado Pšenko, Vukovar

Biblija je pismo koje je Bog dao da se napis e za mene, po kome treba da se upravljam i prema kome će me Bog suditi.

To da je Biblija Božja Reč i Božja knjiga ja dokazujem ovako: sve stvari koje su bile i jesu, u svetu, i način njihovog postojanja, opisane su u prvoj knjizi Mojsijevoj o postanju; čak i kako je Bog stvorio i oblikovao svet, tako da stoji do ovoga dana.

Beskonačni niz moćnika besnio je protiv ove knjige i težio da je uništi i iskoreni – kralj Aleksandar Veliki, knezovi Egipta i Vavilona, monarsi Persije, Grčke i Rima, carevi Julije i Avgust, ali ništa nisu postigli. Svi su otišli i nestali, dok Knjiga ostaje, i ostaće zauvek, savršena i cela, kao što je objavljena u početku.

Ko joj je pomogao? Ko ju je tako zaštitio od moćnih sila? Niko, do sam Bog, koji je gospodar svih stvari. To nije malo čudo kako je Bog tako dugo održao i zaštitio ovu Knjigu; jer đavo i svet su joj ljuti neprijatelji.

Verujem da je đavo uništio mnogo dobrih knjiga u Crkvi, kao što je ranije ubio i slomio mnoge svete osobe; ali je bio primoran da Bibliju ostavi u životu.

Homer, Virgilije, i drugi plemeniti, fini i korisni pisci, ostavili su nam knjige velike starosti, ali one nisu ništa prema Bibliji.

Dok je rimska crkva stajala, Biblija nikada nije bila data narodu u takvom obliku da su je mogli jasno, razumljivo, sigurno i jednostavno čitati, kao što mogu sada u nemačkom prevodu, koji smo, hvala Bogu, pripremili ovde u Vitenbergu.

Sveto Pismo je puno božanskih darova i vrlina.

Knjige pagana ne uče ništa o veri, nadi ili ljubavi; ne predstavljanju nikakvu ideju o ovim stvarima; one razmišljaju samo o sadašnjici, i o onome što čovek, koristeći svoj materijalni razum, može shvatiti i pojmiti. Ne tražite u njima ni tračak nade ili uzdanja u Boga.

Međutim, vidite kako Psalmi i Knjiga o Jovu govore o veri, nadi, predanju i molitvi. Sveto Pismo je najviše i najbolje od svih knjiga, obilujući utehom u svim nevoljama i iskušenjima.

Uči nas da vidimo, obuhvatimo i shvatimo veru, nadu, ljubav, daleko drugačije nego što to može puki ljudski razum; i kada nas zlo pritiska, Pismo nas uči kako ove vrline bacaju svetlo na tamu, i kako, nakon ovog našeg siromašnog, jadnog života na zemlji, postoji drugi i večni život.

Ne treba da kritikujemo, objašnjavamo ili sudimo Pismo prema našem pukom razumu, već da istrajno, sa molitvom, razmišljamo o Pismu, i tražimo njegovo značenje.

Đavo i iskušenja nam takođe pružaju priliku da učimo i razumemo Pismo, putem iskustva i prakse. Bez njih nikada ne bismo razumeli Bibliju, ma kako je istrajno čitali i slušali. Sveti Duh mora biti nas učitelj i poučavalac…

Nemojmo izgubiti Bibliju, već je sa istrajnošću, u strahu i oslanjanju na Boga, čitajmo i propovedajmo. Dok to ostaje i cveta, sve napreduje u državi; teologija je glava i carica svih umetnosti i nauka, ali ako ona padne, neću dati ni slamke za ostalo.

Biblija nije antika, ona nije ni moderna – ona je večna.

Sveto Pismo zahteva poniznog čitaoca koji pokazuje poštovanje i strah prema Reči Božjoj i stalno govori: “Nauči me Bože, nauči me, nauči!”

Jasno je da se Pismo ne može razumeti ni proučavanjem ni razumom. Tvoja prva dužnost je da počneš sa molitvom. Moli se Bogu da ti svojom velikom milošću da pravo razumevanje svoje Reči. Nema drugog tumača Božje Reči osim Pisca te iste Reči koji je sam rekao: “Svi će biti naučeni od Boga”. Ne očekuj ništa od svoga truda, od svog razuma; uzdaj se jedino u Boga i u uticaj Njegovog Duha. Veruj rečima čoveka koji je to iskusio.

Ako govorimo o unutrašnjoj jasnoći, onda možemo reći da ni jedan čovek ne razume ni zarezu Pismu prirodnim silama svoga uma, nego samo ako poseduje Duha Božjega; svi ljudi, imaju zatamnjeno srce. Sveti Duh nam je potreban da bismo razumeli celo Pismo i svaki njegov deo.

Ako pak govorite o spoljašnjoj jasnoći, onda možemo reći da u Pismu nema ničeg što je nejasno i zagonetno, nego da su sve stvari koje Pismo obelodanjuje savršeno jasne.

Molim i verno upozoravam svakog pobožnog hrišćanina da se ne spotiče o jednostavnost jezika i povestî koje će ovde susretati. Ne bi smeo da sumnja, bez obzira na to koliko mu jednostavne izgledale: jer ovo su same reči, učinci, sudovi i dela visoke uzvišenosti, sile i mudrosti Božje.  
Iz predgovora komentara 1. Mojsijeve

O TRADICIJI

Božja crkva nema moć da postavi ni jedan članak vere; ona ga nije postavila, niti će ga ikad postaviti.

Niko ne može biti primoran da veruje više od onoga što je u Pismu.

Crkva ne može da pogreši (kada se drži Pisma), zato što Božja Reč koju ona naučava ne može da pogreši.

Svako zna da su crkveni oci grešili, kako već ljudi greše; prema tome spreman sam da se pouzdam u njih samo ukoliko mi daju dokaze iz Pisma koji bi potkrepili njihove stavove, jer Pismo nikada nije pogrešilo.

Spise svetih otaca treba čitati samo određeno vreme da bi nas oni doveli Svetom Pismu.

Onaj koji je sebe učinio majstorom načela i teksta, malo rizikuje da napravi greške.

Teolog treba da temeljito poseduje (poznaje) osnovu i izvor vere – to jest, Sveto Pismo.

Naoružan ovim znanjem, ja sam pomeo i ućutkao sve svoje protivnike; jer oni ne teže da istraže i razumeju Sveto Pismo; oni trče po njemu nemarno i pospano; oni govore, pišu i uče prema sugestijama svojih besciljnih maštanja.

Moj savet je, da crpemo vodu iz pravog izvora i studenca, to jest, da ustrajno istražujemo Sveto pismo.

Ko u potpunosti poseduje (poznaje) tekst Biblije, on je potpuni teolog.

Jedan jedini stih, jedna rečenica teksta, daleko je veće uputstvo nego čitava vojska tumačenja i komentara, koji niti prodiru dovoljno snažno u smisao teksta, niti dokazuju išta.

Kao kada imam pred sobom tekst sv. Pavla: “Sva stvorenja koja je Bog načinio dobra su.” Sada, jesti, piti, ženiti se, itd., delo su Božje, i stoga su dobre stvari.

Ipak tumačenja drevnih otaca protiv su ovoga teksta jer, Bernard, Vasilije, Jeronim i drugi, pisali su u korist sasvim drugih stvari, ali meni je tekst [Svetog Pisma] važniji od svih njih, iako je, pod papstvom, tumačenjima bila pridavana veća vrednost nego bistrom i jasnom tekstu.

Martin Luter (1483-1546)

Svakodnevno smo u prilici čuti loše vijesti, dešavanja oko nas koja često nisu nimalo ohrabrujuća. Ljudi pokušavaju sami da se izbore sa životnim nedaćama, bolestima, nezgodama kojih je čini mi se, sve više.

Rješavajući da se odupru teškim mislima, depresiji i drugim stanjima koja ih hvataju tokom ružnih situacija ili problema, ljudi se snalaze sami na svoj način. Neki se ne uspiju izvući i pobijediti nego se predaju i odustanu od života.

Danas je vrlo malo ljudi koji imaju nekoga ko će ih ohrabriti, utješiti ili jednostavno biti uz njih tokom teških trenutaka. Sve se nekako, svodi na to da se „kalkuliše“ ili vidi ima li nekog „interesa“? Ako je on meni pomogao i ja ću njemu, a ako nije, nemam obavezu prema istom.

Zar to nije tužno? Zašto danas sve manje ima empatije prema drugim ljudima? Šta je sa našim ponašanjem i osjećanjima u odnosu na druge ljude koji su u potrebi utjehe? Da li mi kao vjernici „mjerimo“ naše usluge, naša „dobra djela“? Koliko smo spremni odvojiti vremena i utješiti, ohrabriti, biti uz nekoga kad mu je to najpotrebnije? Prije nekoliko dana sam bila na sahrani žene koja ima petero djece, mnogo unučadi i praunučadi. Svi su se skupili na taj dan kad je umrla. 

Pitam se, gdje su bili u tom broju dok je bila živa, dok se sama borila kroz život, kad joj je trebala utjeha, ohrabrenje koje bi joj pokazalo da nije sama?

Činjenica je da živimo u veoma sebičnom svijetu, gdje se gleda prvo lični interes a onda sve drugo. Ima i ona druga strana priće, a to je da su se neki umorili od pomaganja, od služenja, od pokušaja da se ljudima pokaže ljubav Božja. Zašto su se umorili? Vjerujem da odgovor leži i u tome da su bili pojedinci u služenju. Puno je onih koji samo pričaju i pametuju o svojoj vjeri i posvećenju, a u praksi ne rade ništa. Bog zna da nam neće biti lako u ovom svijetu i da nije sve med i mlijeko. Dosta toga trebamo proći kroz svoj život na zemlji kao vjernici i oni koje je Bog spasio od propasti, od vječne smrti.

Riječ Božja u Drugoj poslanici Korinćanima 1:3-7, jasno govori o ovoj temi:
„Neka je hvaljen Bog i otac Gospoda našega Isusa Hrista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze ma u kakvoj nevolji. Zaista, kao što se patnje Hristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilno biva i naša utjeha po Hristu. Ako podnosimo nevolje, to je za vašu utjehu i spasenje. Ako primamo utjehu, to je za vašu utjehu koja vam omogućuje da strpljivo podnosite iste patnje koje i mi podnosimo. Naša je nada za vas čvrsta, jer znamo da ćete, kao što dijelite s nama patnje, tako dijeliti i utjehu.“

Trebamo biti zahvalni Njemu za sve što je činio i što čini za nas, a i za ljude oko nas. Mi smo kao djeca Božja pozvani da tješimo druge, da budemo saosjećajni prema ljudima koji su u patnjama.

Mi smo primili toliko utjehe od Boga i još uvijek je primamo, zato ne budimo sebični i samodovoljni, nego se osvrnimo oko sebe. Ne dozvolimo da samo pojedinci izgaraju u služenju.

Pogledajmo na vrijeme oko sebe. Pogledajmo da li ima neko ko sada treba utjehu, ohrabrujuću riječ. Neko kome ćemo preventivno pomoći da ostane čvrst i ne poklekne u životu.

Dejana Opačak, Zenica

Toliko smo puta uznemireni zbog raznih situacija, zbivanja i dešavanjima u našim porodicama, međusobnim odnosima… Čini nam se kao da nam situacije klize iz ruku. Dobro je znati da kad odu iz nas ih ruku i kontrole, možemo se pouzdati u Gospoda da ih on preuzima.

Njegove svete ruke su mnogo sigurnije i spretnije od naših. U ovoj istini možemo naći počinak dušama svojim. Gospod Isus kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite na sebe moj jaram i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca. Tada ćete nać i spokoj dušama svojim, jer moj jaram je sladak, a moje breme lako“ (Matej 11:28-30). Možemo li Gospodu vjerovati kad nas poziva da se umirimo i oslonimo na Njega? Vjerujemo li da se On brine? „Svu svoju brigu bacite na Njega, jer se On brine za vas“ 
(1. Petrova 5:7). Moramo znati da sve ono što nam se dešava na ovoj Zemlji, jeste pod kontrolom Boga živog. Naš nebeski Otac zna šta nam je povjerio. Zna svaku situaciju, događaj, osobu… apsolutno sve. Zna i ne zaboravlja. Molimo se da nam On otkrije snagu koju je stavio u nas, za koju mi ne znamo ni da postoji. Tražimo to otkrivanje. Ništa nije bez Njegove dozvole, kontrole, ni brige. Riječ nas ohrabruje: „Znamo da Bog izvodi sve na dobro onima koji Njega ljube“ (Rimljanima 8:28). 

S.M., Banjaluka

Stihovi u Mateju 28:19-20 postali su poznati kao Veliko poslanje: „Zato idite i načinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam naložio; i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka sveta.” Isus je ovu zapovest dao apostolima pre nego što se uzneo na nebo. U njoj je istakao šta očekuje od apostola i učenika po svom odlasku sa zemlje.

Interesantno je da je u starogrčkom tekstu jedina određena zapovest u ovim stihovima „načinite sve narode mojim učenicima”. Veliko poslanje nas obavezuje da stvaramo učenike kada nam je to globalna misija, ali i dok obavljamo svoje svakodnevne dužnosti. Kako da stvaramo učenike? Tako što ćemo ih krstiti i učiti svemu što je Isus naložio. „Načinite učenicima” je zapovest Velikog poslanja. „Zato idite”, „krsteći ih” i „učeći ih” su sredstva pomoći u kojih ispunjavamo ovu zapovest.
Mnogi smatraju da Velikom poslanju pripada i stih Dela 1:8. „Nego ćete primiti silu – kad Duh Sveti siđe na vas, i bićete moji svedoci kako u Jerusalimu tako i po svoj Judeji, i Samariji, i sve do kraja zemlje.“
Veliko poslanje pokreće sila Svetog Duha. Mi treba da budemo svedoci za Hrista i ispunjavamo Veliko poslanje u svojim gradovima (Jerusalimu), u svojoj zemlji (Judeji i Samariji) i svugde gde nas Bog pošalje (sve do kraja zemlje).

Izvor: Got Questions

„Preobraziće naše poniženo tijelo da bude jednako tijelu slave Njegove…“ (Filipljanima 3:21)

Kada nas muči bol i nismo u stanju da mislimo ni na šta drugo, onda zaključimo da je ovo naše tijelo „poniženo tijelo“.
Gospod Isus će sve ovo promijeniti. Postaćemo jednaki Njegovom preobraženom tijelu. To će se dogoditi sa svima koji vjeruju u Isusa i koji su „rođeni odozgo“. Vjerom su doživjeli promjenu u srcu, pa će u određeno vrijeme i njihova tijela da dožive promjenu. I tako ćemo živjeti cijelu vječnost.

Mi ne znamo kada će se ovaj preobražaj odigrati, ali pomisao na to pomaže nam da sadašnje kušnje i sadašnje stradanje u tijelu strpljivo podnosimo. Još samo malo, pa ćemo biti kao što je Isus sada. Neće nas više boljeti glava, neće biti problema sa vidom, niti sa oslabljenim srcem. Zato, ne klonimo, dok z živimo u ovom tijelu, živimo u blagoslovenoj nadi tog divnog dana koji dolazi.

Vočman Ni

Bilo je divno jutro. Moćni Nijagarini slapovi grme rušeći se i udarajući o stijene u podnožju. Između obala je bilo zategnuto uže dugo 360 metara, po kojem Čarls Blondin, najčuveniji čovek koji je ikada hodao po užetu, treba da pređe preko vodopada. Specijalni su vozovi dovozili publiku iz Toronta i Bufala. Datum je 30. jun 1858. godine. Držeći u rukama dvadeset kilograma tešku motku za održavanje ravnoteže, on je stao na konopac i počeo sa prelaskom. Gomila je utihnula, sve dok on pobjedonosno nije stupio na drugu obalu. Prolamali su se uzvici odobravanja koji nadjačavaju i samu buku vodopada. Okrenuo se moru lica, i predložio nešto zaista uzbudljivo. Predložio je da pređe vodopad noseći čovjeka na leđima. Ali ko će biti taj čovjek? Ljudi su uzbuđeno među sobom razgovarali. „Da li vjerujete da vas mogu prenijeti?“ – upitao je akrobata, obrativši se čovjeku koji je izgledao kao da bi pristao. „Svakako da vjerujem“, – odgovorio je čovjek. „Hoćete li mi dozvoliti da to učinim?“ – pitao je dalje. „Da li ću vam dozvoliti? Mora da se šalite. Zar mislite da ću tek tako rizikovati svoj život?“ – zatim se okrenuo i otišao. „Šta ti misliš?“ – obratio se Henriju Kolkordu, svome menadžeru. „Da li ti vjeruješ da te mogu prenijeti?“ „Vjerujem. U stvari, ja u to ni najmanje ne sumnjam“, – odgovorio je Kolkord. „Hoćeš li se pouzdati u mene?“ „Hoću!“ Ljudi su bez daha gledali. 

U rukama mu je bila dvanaest i po metara duga motka za ravnotežu. Krenuli su. Konopac se zategnuo pod njihovom težinom. Korak za korakom, polako ali sigurno, bez zastajkivanja su išli napred. Kakvog li pouzdanja! Došli su do sredine. Bili su tačno iznad brze matice, pjenušava voda kao da je ključala, a ostre stijene stršale kao da stoje u vazduhu. Približavali su se kanadskoj obali. Velika tišina je vladala u prisutnoj masi ljudi. Ljudi su zadržavali dah. Napetost je bila ogromna. Iznenada su zastali. Neki kočkar je presjekao pomoćno uže i konopac se počeo strahovito zanositi. Blondin je rekao Kolkordu da siđe, što je ovaj i učinio, stojeći jednom nogom na konopcu, držeći se rukama za Blondinova ramena. „Hari,“ – rekao je Blondin – „više nisi Kolkord, sada si Blondin. Budi dio mene. Ako se ja zaljuljam i ti se zaljuljaj sa mnom. Nemoj pokušavati balansirati inače ćemo obojica propasti.“ Kolkord se ponovo popeo na njega. Konopac se bjesno uvijao i Blondin je počeo trčati. Kako je održavao ravnotežu to niko nije znao, ali ju je održavao. Konač no su se našli na drugoj strani. Posljednji korak i ponovo su stajali na čvrstoj zemlji, dok su gledaoci vikali od uzbuđenja. Napetost je prestala; doživljaj koji kida živce je bio završen. Provalija između vremena i vječnosti je premošćena užetom spasenja. Ono se još nikada nije prekinulo. Samo Isus Hrist može da ga pređe. Ti si možda već čuo o svemu tome, ali kao onaj prvi čovjek, ti bi mogao čak i povjerovati da te Isus može prenijeti. Ali sve dok ne učiniš posljednji korak i ne predaš se Njemu, nikada nećeš moći preći na drugu stranu. Mogao bi vjerovati, ali moraš se i pouzdati. Prijatelju, reci mi da li si se pouzdao? Ili samo vjeruješ u svojoj glavi? Zar još nisi učinio taj posljednji važan korak? Ako je tako, zar nećeš definitivnim činom svoje volje staviti svoje pouzdanje u Isusa? Ako to učiniš bićeš spašen. Hoćes li učiniti to? Učini to upravo sada!

Oswald J. Smith